Kanjon reke Mileševke
Jednog leta krajem devedesetih, vraćajući se sa Durmitora, Sandra i ja smo posetili Prijepolje i Mileševski manastir. Dok smo šetali i razgledali manastir i okolinu, Sandra mi je pričala kako je ranijih godina taborovala na Sopotnici i da je jednom prilikom pod vođstvom čuvene Nade Pešić prolazila kanjonom reke Mileševke. Govorila mi je kako su se probijali uz litice kanjona uskom stazom koja je bila sva urasla u šiblje, kako su na nekim mestima morali da se veru po stenama jer su odroni odneli sve pred sobom, kako su prelazili reku na svim mogućim i nemogućim mestima, kako su nailazili na zmije i ostale karakondžule i kako su se po njenim rečima divno proveli tokom svega toga. Mene tada planinarenje i pešačenje nije nešto posebno interesovalo (čak sam bio i dosta protiv toga jer me je više privlačio biciklizam) i u sebi sam samo mislio kakvi su to ludaci bili kad su prošli takav jedan put. Sandra mi je naglasila da do tada praktično niko nije ni prolazio tim kanjonom, tako da misli da su oni bili jedna od prvih organizovanih planinarskih grupa koje su to izvele.